OPORUKA

U bolnici na običnom papiru, negde blizu ponoći, piše svoju oporuku:
“Pišem ovo dok sam pri snazi i punoj svijesti, čak bez straha, bez ijednog afekta, miran i sabran, kao trgovac koji pravi bilans u svome poslu. Nisam poštovao račun za života, činim to sada kad je suđeno.
Živio sam svakojako, ali većinom pošteno, a to me ispunjava zadovoljstvom. Kažem većinom, jer se dešavalo da načinim i nepoštenu stvar, kao i većina ljudi, mada nikome nisam nanio zlo, bar ne ozbiljno. Patrijarhalno vaspitanje, a docnije komunistički moral (ili ono što sam ja pod tim zamišljao), tjerali su me da mislim o drugim ljudima, a radije sam pristajao na svoju štetu, nego na tuđu. (Ista takva su i moja djeca, dvije kćerke, blesave od poštenja, moralne po svaku cijenu.) To me često stajalo spokojstva i sigurnosti, ali sam uvijek više volio da budem prevaren, nego pokvaren, više sam volio da ispadnem naivan nego surov. (Takve će biti i moje kćerke, i to mi je drago.)
Čudo se desilo da sam našao najboljeg čovjeka na svijetu, moju ženu Daroslavu, i tako smo udvoje držali se svog praktičnog moralnog kodeksa, ali koji nas je ispunjavao ogromnim zadovoljstvom.
Sreća je moja, ogromna zaista, što sam naišao na nekoliko odličnih prijatelja koji me vole i cijene, i spremni su da mnogo učine i za mene i za moju djecu. To su Dobrica Ćosić i Žika Stojković, prije svega, i ja im se bezmjerno zahvaljujem na divnom osjećanju koje pruža sigurno prijateljstvo, zatim Risto Trifković, Vera Marjanović, dobrim dijelom Borislav Mihajlović-Mihiz, Antonije Isaković, Vlado Čerkez i drugi koji su uvijek bili spremni da mi učine dobro. Pominjem s radošću svoje sestre i braću, kao i Darkine sestre, koji su uvijek, i u dobru i u zlu, bili blizu nas. Ostale prijatelje ne pominjem, mnogo ih je, i život mi je, njih radi, bio radost.
... Želim da Darka, Maša i Jesenka žive u Beogradu, jer u Bosni ima ljudi koji su kivni na moje držanje, na moju nezavisnost i na moj uspjeh, pa bi se mogli sitno osvećivati mojoj porodici (mada je daleko više onih koji su me voljeli: ne kažem ovo napamet). Važno je da se uklone i radi toga što su sve tri neotporne i pretjerano osjetljive pa bi se bez potrebe namučile ostajući u sredini u kojoj pojedinci ne praštaju ako se neko izdigne i za santimetar. Ja sam se mogao nositi sa svakim, one ne mogu ni sa kim.
Niti treba...”

Radovan Popović, Život Meše Selimovića