KAKO "OLAKŠATI DUŠU"

"Najradije bih vrištao... Smijem li? Jer, možda je to baš ono što mi je najpotrebnije,
da se derem. Da se naprosto derem, bez ijedne riječi ...
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
aaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!...
"Tako", rekao je liječnik. "Sada možda možemo početi. Da?"
(Philip Roth, Portnoyeva boljka)

+ + +

Ray je doveo svojeg sina u pedijatrijsku kliniku i požalio se da je dječak neobuzdan i da uvijek upada u nevolje. Objašnjavajući sinovo emocionalno stanje, rekao je da "ima previše bijesa u sebi" i da ga "mora izbaciti". Ideja da imamo unutarnje osjećaje koje moramo osloboditi uobičajena je i temelji se na shvaćanju emocija kao tjelesnih tvari koje trebamo izbaciti. Taj model emocionalnosti kao "otrovnog otpada" tvrdi da će negativni osjećaji naštetiti nama ili drugima ako ih držimo u sebi. Freudove najranije terapijske metode stavile su sličan naglasak na ono što se tada nazivalo "abreakcijom" ili "metodom katarze". Otkrio je da se simptomi poboljšavaju, ponekad tek privremeno, kad pacijenti mogu proživjeti ili razmišljati o osjećajima koje su prethodno držali u sebi ili poricali.

Ta ideja intuitivno ima smisla. Ruby se činila napetom i pod stresom kad je njezin suprug došao kući. Jurila je po kući obavljajući kućanske poslove i njezino tijelo i mišići bili su napeti, kao napeta opruga. Telefon bi zazvonio i dok je odgovarala na poziv, ponašala se osorno i grubo, ignorirajući svako pitanje o tome kako je. Ponašala se tako već dan i pol i njezin je suprug bio zabrinut i zapanjen. U početku je izbjegavala supruga, ali kad joj je donio cvijeće, smekšala se i raznježila. Iznenadila se kad je shvatila da tiho jeca kad je dopustila sebi da je to umiri i utješi. Ruby se opustila i shvatila što se događalo. Cvijeće koje joj je donio bile su njezine omiljene krizanteme u boji, a posebno ih je voljela zato što bi ih njezin otac svakog petka donosio njezinoj majci. Kad ih je ugledala, iznenada je osjetila golemu želju za svojim ocem i shvatila da se bliži godišnjica njegove smrti.

S jedne strane, mogli bismo reći da je Ruby nosila u sebi osjećaje koje je mogla "osloboditi" tek kad je primila dar od supruga. S druge, mogli bismo zaključiti da joj je suprug pomogao da kontrolira i preradi osjećaje od kojih se branila i koje je možda poricala. Umjesto da ukloni te osjećaje, uz suprugovu pomoć ih je uspjela proživjeti. Postoji mnogo vrsta terapije, od "iskonskog vriska" do "skupina potpore", koje naglašavaju potrebu za izražavanjem osjećaja. Smatra se da izražavanje emocionalnosti i pomaganje ljudima da "se povežu sa svojim osjećajima" ima pozitivne terapeutske učinke. Većina današnjih psihoanalitičkih terapeuta došla bi do tog zaključka iz drugačije perspektive i u središte pozornosti bi stavila sposobnost emocionalnog razumijevanja. Ponekad trebamo pomoć u prerađivanju i proživljavanju emocionalnog iskustva, što majke često čine za djecu i što prijatelj, supružnik ili terapeut može učiniti za odraslu osobu. Vrijednost izražavanja osjećaja ne leži samo u njihovom "izbacivanju", nego u pokazivanju drugoj osobi. Ako si "olakšamo dušu", to ne znači da osjećaji jednostavno odlete u eter. Korisno je imati drugu osobu ili dio sebe koji može "poslušati" naše emocionalno stanje i pomoći nam da njime upravljamo.

Drugi primjer je djevojčica Jessica koja je ljutito bacala stvari po svojoj sobi. Njezina se majka okrenula i rekla: "Da, razumijem te, jako si ljuta, ne voliš kad tata ode van u vrijeme za čaj, to nije pošteno". Nakon te majčine izjave, dijete se umirilo i bilo je sposobno govoriti o svojim osjećajima ljutnje, uznemirenosti i, na kraju, tuge te je mirno sišla i pojela večeru. Važno je da je imala nekoga da joj pomogne preraditi i regulirati osjećaje. Nadamo se da ćemo s vremenom svi razviti sposobnost prerađivanja našeg emocionalnog iskustva, samostalno ili uz tuđu pomoć.

iz knjige: Afekti i emocije,
Ideje u psihoanalizi,
Naklada Jesenski i Turk,
Zagreb, 2005. g.