razgovarala Branka Bogavac
Kad su Vam predavali italijansku svjetsku nagradu Cino del Duca koju ste primili u Parizu, Žan d' Omerson, član Francuske akademije, Vas je pozdravio ovim riječima:
»Ko je Borhes
»Ko je Borhes
Najslavniji, najznamenitiji, univerzalno najpoznatiji među
metafizičkim ipoetskim tajnama... Vi niste samo sfinga današnje
literature – VI STE ŽIV IMIT... čije knjige gutaju u tišini desetine
hiljada obožavalaca po cijelom svijetu. Homer je bio veliki pjesnik -
Borhes takođe. Vi ste jedan od najvećih, ako ne i najveći pjesnik
ovoga doba. »Šta ste vi uložili od sebe da biste zaslužili ove riječi?
Je li bilo žrtava s Vaše strane?
D' Omerson pretjeruje. Što se mene tiče, nisam se žrtvovao pišući. Pisao sam i volim da pišem. U tome nema ničeg patetičnog ni tragičnog. Slijedio sam i ispunio svoju sudbinu pisca. I to je sve. U tome nema ničeg teškog čak i sada kada sam slijep. Ne mogu da pišem svojom rukom od 1955, a ipak je ta sudbina prijatna i u svakom slučaju jedina moguća za mene. U mojim godinama ja ne mogu biti nešto drugo. Jedino i dalje učim strane jezike: švedski, islandski i stare anglosaksonske jezike, zato što mnogo volim etimologiju.
To znači da za Vas pisanje nije napor, kako se nekad žalioFlober, govoreći da je to za njega pravo »mučenje«?
Ne. Ja volim da pišem. Flober je to osjećao na izvjestan rejigiozan način. Nikad nisam osjetio to kao Flober koji je govorio da »ulazi u pakao kompozicije«. Što se mene tiče, ja nisam ušao u taj pakao. Ja to ne zovem paklom, jer je to za mene jedini mogući način života. Ja volim da pišem, samo sam bio mnogo lijen i nespretan. Ja nikada u životu nisam napisao pismo. To je bilo suviše teško za mene. Jedno pismo! Ali sam ipak napisao jedno dvadesetak tomova. To su priče, stihovi, klasične forme.
Iako ste književnu slavu stekli svojim pričama, Vi ističete da ste prije svega pjesnik. Kako onda objašnjavate cijela razdoblja svog stvaralaštva kada ste se udaljavali od poezije?
Da. Duže vrijeme nisam pisao pjesme, pa sam im se ponovo vratio. To su mi i prebacili. Ali ja toga nisam svjestan. To ne zavisi od mene. Ja pišem ono što mi samo dođe. Ja ne tražim sižee, već oni mene nađu. Tako sam pisao ono što je trebalo da pišem.
Šta Vam je bilo najteže prilikom pisanja ?
Ne treba da postoji teško i teže. A ako ima teškoća, onda ne treba pisati. Književno stvaranje treba da teče kao voda, kao ogromna rijeka, a ne kao neka mašina koju treba na silu pokretati.
Ima li trenutaka kad inspiracije stvarno nema i da li prisiljavate sebe na rad?
Ja pišem samo kad se pojavi inspiracija. Naravno, ima trenutaka kad je inspiracija izdašna, bogatija, ali to ne zavisi od mene. Možda bi trebalo pisati svakog dana, ali to nije moj slučaj, ja tako ne radim. Ja čekam da se inspiracija pojavi, a u međuvremenu pravim razne planove. Ne treba sebe prisiljavati. To je pogrešno. To treba samo po sebi da dođe.
Za vas je patnja izvor inspiracije, materijal za kreaciju ?
Svaki put kad sam pisao, osjetio sam neku emociju, emociju pred životom. I mislim da se ne može pisati bez emocije, bez strasti, bez patnje i osjećaja. Nesreća je bogatija od sreće, a poraz od pobjede. Sreća je sama svoj cilj, a nesreća treba da se pretvori u nešto drugo, u umjetničko djelo. U Odiseji se kaže da su bogovi dali nesreću ljudima da bi imali šta da opjevaju.
Rekli ste da »poezija rađa poeziju«.
Htio sam da kažem kako čitanje poezije može da bude izvor poezije. I književnost rađa književnost ili književnost rađa poeziju. Poezija se rađa iz govora. Poezija je nešto što mi fizički osjećamo i koju mi shvatamo i predajemo našim čulima. Ne slažem se sa Edgarom Poom da je pjesma intelektualna operacija. Pjesma naslućuje doživljeno iskustvo, prethodnu emociju koja nije samo intelektualna. Pjesma je upravo otkriće emocije. Pjesnik je pisar kojemu diktira neka nepoznata sila.
Koliki je dio Vašeg ličnog života ušao u Vašu literaturu ?
Sve može da postane materijal za umjetnost, cio život, svi elementi svijesti mogu da se upotrebe.
Vi ste prilično misteriozni i vrlo diskretni kad je riječ o Vašem životu.
Kad je neko pisac, on osjeća da, ako bi rekao stvari baš onako kako su se dogodile, onda to ne bi bila literatura. Ta iskustva treba da se pretvore u bajke, priče, stihove, metafore. Čak i kad pričam istinu o nečemu što se stvarno zbilo, ja pomalo izmijenim prilike, datum. To je literatura.
Izgleda kao da stilu ne pridajete mnogo važnosti?
Prije nego objavim nešto, ja napišem dvadeset, trideset verzija...
Da li je moguće!
Ne, ne. Pretjerujem. Napišem recimo, četiri, pet ili šest puta. Ali ja bih htio da to ne bude mnogo primjetno. Želio bih da čitalac ima utisak nonšalantnosti, ravnodušnosti, i da to ne izgleda suviše barokno i uobraženo. I ponekad, pošto ispravim jednu stranicu, ja namjerno ponovim neku riječ da bi to izgledalo pomalo nemarno. Ta je nemarnost namjerna. Ja se takođe trudim da čitalac ima utisak da taj čovjek što piše, piše bez mnogo truda i ne stara se da nađe rijetke riječi. Jer svi teže da iznenade, da začude.
Zašto ste prešli sa pjesama na priče ? Da li je to pod uticajem Edgara Poa, Kiplinga, Stivensona?
Ne, ne. Sad ću Vam reći. Proveo sam svoj život čitajući priče. Čitao sam Poa, Kiplinga... i smatrao sam se nedostojnim da pišem priče. Mislio sam: to je suviše za mene, to prevazilazi moje sposobnosti. I dugo sam se kolebao, a to je bila greška skromnosti. I najzad sam napisao jednu priču, legendu. Ljudi su rekli da to nije mnogo loše i tako sam počeo. Govorite li slovenske jezike?... Ruski?
Da, i ruski. Studirala sam ga na Sorboni.
Vous avez de la chance! Ja sam probao da učim ruski, ali toliko mi je bio težak! (Žali se jedan Borhes, koji govori barem petnaest jezika!) Ali sam čitao Tolstoja, Dostojevskog i rusku literaturu.
Pomenuvši Tolstoja i Dostojevskoga, podsjetili ste me na to da Vi ne volite psihološke i realističke romane ?
Mislim da ne volim roman uopšte.
Kao rod?
Da. Možda griješim, ali imam utisak da se tamo trpa mnogo toga da bi se ispunile stranice i stranice: te opisi, te mišljenja, te diskusije, dok priča, recimo Kiplingova, može biti od same suštine, kao i sonet. Svaka riječ je na svom mjestu, dok u romanu ima mnogo stvari, mnogo naroda, gusto naseljenog, što se mene tiče. Naročito ruski roman. U njemu ima trideset do četrdeset osoba. Zašto činiti napor kad čitanje treba da bude prijatno i blisko?
Rekli ste jednom: » Volio bih da napišem jednu priču u kojoj ne bi bilo naznačeno ni mjesto, ni vrijeme, ni osobna imena; tako bih se možda približio Kafkinoj tajni. «Znam da veoma volite Kafku i voljela bih da mi govorite o Vašem odnosu prema njemu.
Pisao sam priče imitirajući Kafku, ali sam primijetio da je to suviše očigledno. Napisao sam dvije priče po ugledu na njega da bih istjerao čini iz sebe. To su Vavilonska lutrija i Vavilonska biblioteka. Kad sam to pisao, pisao sam što sam bolje mogao da bih bio Kafka. Ali, naravno, nisam uspio. Kafka je vrlo veliki pisac.
U tekstu o Kafki rekli ste da kod njega sjedne strane, postoji zavisnost, a s druge - beskonačnost.
Beskrajnost je i u tome što ne liči ni na koga i što je samo on stvorio tu vrstu fabule svojstvene samo njemu.
Proučavali ste i zapadne filozofe: Šopenhauera i Kirkegorda, kao i filozofe Dalekog istoka. Je li i to doprinijelo Vašem djelu, a posebno Vama i Vašem stavu prema životu?
Ne znam da li sam nešto naučio i da li je koristilo mom djelu, ali sam naučio da se divim svijetu, da se oduševljavam. Jedna filozofija vredi samo onoliko koliko zadovoljava naš smisao za lijepo i saopštava nam da pisati jeste veliki razlog za postojanje i da je najveća vrijednost Knjiga, kao što je to rekao Malarme. Ja sam idealista i vjerujem da nema suštinske razlike između sna i jave, a mi smo tvorci naših snova.
Kompetentni poznavaoci Vašeg djela kažu da Vaš opus n-ma ničeg nacionalnog ni lokalnog, pa da biste zato mogli biti pisac svakog dijela svijeta. Koji je zapravo ključ da se dospije do uma i srca ljudi svakog tla ?
I ja bih želio to da znam. To je i za mene tajna. Ima jedna knjiga koja se zove Zlato, tajna i ključ. Ali ja nisam našao ključ, samo sam se igrao sa tajnom. Kada sam bio pozvan u Ameriku 1961. u Teksas, da predajem književnost, postavio sam sebi to pitanje i evo šta sam tada zaključio: star sam, Južnoamerikanac, slijep sam, iz daleke sam zemlje, manje-više poznate Argentine, upoređivali su me sa Homerom i Miltonom i zbog svega toga ja sam pomalo egzotičan. Eto, to je jedan od mogućih odgovora.
Za Vas je, na šta podsjeća naš jugoslovenski prevodilac Konstantinović, pročitano isto što i doživljeno, pa zato imate istovetan odnos i prema lektiri kao materijalu od koga se može napraviti nova literatura. Možete li reći nešto više o Vašem stavu da svi proizvodi duha pripadaju svim ljudima kao vazduh, zemlja i more? Vi znate dvadesetak jezika i poznati ste i kao prevodilac. Sada prevodite Magbeta. Šta dobar prevodilac treba da posjeduje?
Dobar prevodilac treba da prenese misao na svoj jezik.
Jedan francuski kritičar je rekao: »Pod Borhesovim perom literatura ulazi u jedan drugi svijet. Više se stvarno ne radi ni o Danteu, ni o Servantesu, ni o Kafki, ni Mišou; svi pisci čine jednog pisca - podsvijest«.
To ide u prilog ovog što sam upravo rekao.
Bilo bi nepravedno da se ne spomene i Vaš uticaj na druge pisce. Jedan kritičar je rekao da od 1925. godine, od prvih Vaših tekstova, niko više u Latinskoj Americi nije pisao kao prije, da su svi sadašnji pisci manje više Vaši sinovi. Mišel Fuko je priznao da ga je jedan Vaš tekst inspirisao da napiše »Riječi i stvari«.
Uzajamni uticaji su neizbježni i ja sam srećan ako je to tako. Uostalom, moj renome je uvijek bio tajna za mene.
Šta je književna nagrada:
To je dar piscu. Mene je poradovala i »Servantesova« nagrada koju sam podijelio sa Beketom, jer je to bio prvi pisac kojeg sam pročitao u životu. I sve druge nagrade su me radovale. Mislim da je to zaslužena čast kao, na primjer, Nobelova nagrada Raselu, Kamiju, Nerudi. Što se mene tiče, to je postala tradicija da se ne da Nobelova nagrada Borhesu. Vjerovao sam u tu nagradu, jer su me bili ubijedili da sam je zaslužio zbog dvije-tri stvari. To je pokazalo da sam bio glupo površan. No, koji čovjek u svom životu ne doživi podsmijeh!
Po svemu izgleda da su za Vas glavni kvaliteti pisca u formi? Evo nekoliko primjera Vaše poezije u kojima se vidi koliki ste majstor metafore:
»Oblaci ne marahu za nebo...« »Granama se drveće raspravljaše...« »Drveće se usplahirilo zbog vjetra...«
To sam pisao 1930, pa ne znam je li lijepo. Da. Mislim da je to najvažnije kod jednog pisca. Ako niste pravi pisac, Vi tada samo mislite na objavljivanje vaših knjiga, a ne na vaše knjige. A i vidite da nema novih ideja, znači: samo forma može da se mijenja. Ja mislim da sam otkrio negdje tri-četiri priče, a da sam se trudio cijelog svog života da ih ispričam što je moguće bolje, sa samo nekoliko varijacija. Odatle i značaj koji pridajem formi. Frazeologija i stil su različiti, ali »fakat« je uvijek isti.
Fokner kaže da »glavna osobina jednog umjetnika jeste da bude sposoban da objektivno ocijeni svoje djelo«. Hoćete li izreći još koji Vaš sud o sopstvenom djelu?
To je serija fragmenata. Ja mislim da je to »djelo« vrsta tipografske iluzije – ja nemam »djela«. To su tekstovi dosta kratki. Jedno djelo... ta riječ je suviše obimna. Ja sam uglavnom pisao fragmente i ljudima se to dopalo, a ja mislim da to što sam uradio nije toliko dobro. Ja sam jedan uljez.
Suviše ste skromni.
Ne. Samo sam lucidan.
Citiram Vas: »Umjetnost treba da bude kao ogledalo«.
Htio sam reći da umjetnost ne treba da bude nešto što iznenađuje, nešto začuđujuće, već kao neko tiho, mirno ogledalo. To sam htio da kažem, ali sam to napisao vrlo davno i nisam više siguran.
Rekli ste u Kolež da Frans da najviše volite Vašu knjigu »Pješčana knjiga«. Zašto baš nju?
Zato što je napisana bolje od drugih, u njoj nema ničeg baroknog. Stil je dosta miran, rječnik je vrlo jednostavan. Starao sam se da budem jednostavan, da ne iznenađujem čitaoca, nego da ga zainteresuje. A nije lako biti jednostavan!
Koji je najveći problem koji život postavlja pred čovjeka?
To je problem etike, moralni problem. Ja se staram da budem čovjek etike, ali ne uspijevam u tome.
Šta je najveći neprijatelj čovjekov?
Društvo, država, naravno. Ima naravno, režima koji su podnošljiviji od drugih.
Koji ljudski kvalitet posebno cijenite ?
Prijateljstvo i maštu. Ljudi bez mašte su nepodnošljivi. A mašta je ono što najviše nedostaje ovom dobu koje razjedinjuju nacionalizam i materijalizam. Prijateljstvo je vrlo važno u mojoj zemlji. U »Božanstvenoj komediji« sve one priče o nebu, paklu i čistilištu su u stvari hronika Danteovog i Vergilijevog prijateljstva.
Šta ne volite kod ljudi?
Mrzim ljude koji su suviše sigurni. Sigurnost je možda najveći ljudski nedostatak. Dogmatičari su njeni nosioci i opasni ljudi.
Kada bi bilo moguće, koju biste knjigu ponijeli sa sobom za vječnost?
Vrlo je nezgodno i teško izabrati samo jednu knjigu, ali ako bih morao da izaberem, onda bih uzeo Danteovu Božanstvenu komediju. Naravno, mislim s literarne tačke gledišta. Ali nema razloga da se izabere samo jedna knjiga.
Jednom ste potvrdili da se bolje sjećate knjige Vašeg djetinjstva nego ljudi i rekli ste: »Uvijek sam bio veći čitalac nego pisac...«
Možda sam osrednji pisac, ali sam dobar čitalac...
Ostavimo li po strani skromnost ovog iskaza, sve to potvrđuje da Vi bezmalo pridajete jednako značenje životnoj zbilji i literaturi, odnosno, svemu onome što predstavlja duhovno blago čovjeka. Željela bih da Vas ovo podstakne na još koju opservaciju o značenju literature i umjetnosti u čovjekovom životu.
Ali i životna zbilja je stvorena od literature. Jedna knjiga je događaj i realnost kao što je Njujork realnost. Jedan sonet je takoder stvarnost. U sadašnje vrijeme pravi se greška što se literatura posmatra sa istorijske tačke gledišta i predaje se sa datumima i osobnim imenima. Na knjigu bi trebalo gledati kao na celishodnost za sreću i zadovoljstvo, a ne kao na neprijatnosti. Tužno je lišiti se literature. Postoje i druge umjetnosti, ali ja kad mislim na umjetnost ja mislim na literaturu. Volim i filozofiju i metafiziku. Mnogo volim da čitam i proveo sam život u čitanju.
Šta je zajedničko svim umjetnostima ?
Ja mislim da je to ljepota. Ali ja ne znam da li književna ljepota liči na muzičku ljepotu. Možda je najvažnije to da se osjeti da je umjetničko djelo iskreno, a ne nešto isfabrikovano i da literatura ne bude samo jednostavna igra riječi, već nešto iskreno, kao san. Ali, snivač, dok sanja, treba iskreno da sanja i (dok sanja treba) da vjeruje u stvarnost sna, znajući istovremeno da je to san.
Vi odbijate svaku političku, ideološku i religijsku poslušnost. Vi želite da budete »samo« pisac.
Ja ne pripadam nijednoj partiji. U mojoj zemlji ljudi su truli od politike. Želio bih da živim u nekoj zemlji gdje ne bi bilo ni carine, ni uniforme, ni zastave, ni kasarni, ni crkava u svijetu, gdje ne postoje razlike među zemljama, gdje je pasoš nepoznat, gdje ne postoji nepovjerenje. Ali znam da je to iluzija u naše vrijeme. Ja mrzim sve izme. Svaki sistem je prevara. Želio bih da budem Švajcarac, građanin te fiktivne zemlje u kojoj je nepoznato ime predsednika. (Borhes je na kraju i otišao u Švajcarsku gdje je i umro.)
»Pijesak neprestano pada i to je njegov vječiti zakon, ali sa pijeskom odlazi i naš život«, kažete Vi. Hoćete li mi reći nešto o simbolu pijeska ?
Pijesak je simbol vremena. Život je pijesak koji ne zadržava nikakav otisak i koji nema ni početka ni kraja, to je samo jedan niz. Vrijeme je fundamentalni problem egzistencije. Vrijeme je neprekidnost.
Postojati znači biti vrijeme, mi sami smo vrijeme. Naša svijest neprestano prelazi iz jednog stanja u drugo, i to je vrijeme. Heraklit je rekao: »Ne možemo ući dva puta u istu rijeku«. Jer voda teče i nikad ne miruje, a s druge strane - što izaziva u nama neki sveti užas - i mi sami smo rijeka, rijeka koja se stalno mijenja: i mi takođe tečemo. Vrijeme je materija od koje smo sačinjeni: vrijeme življenja, vrijeme sreće i očajanja, vrijeme rađanja i smrti. Vrijeme je biće, jer vrijeme gradi i razgrađuje čovjeka. Vrijeme je suština čovjeka. Platon je pokušao da riješi problem vremena stvorivši jedan od najljepših ljudskih izuma. Govorim o ljudskom izumu, jer nisam pobožan, a religija bi dala drugu definiciju.
Šta je za Vas vječnost?
To je zbir naših juče i svih svjesnih ljudskih bića. Vječnost je prošlost za koju niko ne zna kad je počela. Ali vječnost je i sva sadašnjost. Sadašnji trenutak sve nas sadrži, i sve gradove, i sve svjetove, i sve prostore.
Vječnost je takode i budućnost, budućnost koja još nije stvorena, ali koja postoji, koja počinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaže da je vrijeme pokretna slika vječnosti. Vječnost nam dozvoljava da živimo na sukcesivan način: sate, noći i dane, godine. Imamo pamćenje, sadašnje osjećaje, pa onda imamo budućnost, čiji oblik još ne znamo, ali je predosjećamo ili se nje plašimo. Sve, apsolutno sve nam je dato po redu, mudro, jer kad bi nam sve bilo dato odjednom – ljudsko biće ne bi izdržalo taj strašni teret, teret bića cijele vasione. Cjelina bića za nas je nemoguća. Šopenhauer kaže da je, srećom za nas, naš život podijeljen na dane i noći koje san prekida? Bez sna, život bi bio nepodnošljiv i ne bismo bili gospodari zadovoljstva...
U poznatoj knjizi Ričarda Bergina »Razgovori sa Borhesom«, na mjestu gdje raspravljate o Filozofima, izrekli ste jednu misao koja meje oduševila: »Smatram daje Unamuno vrlo važan pisac ali se ne slažem sa njim«. Sličnu opasku imate i o Sartru. Ovo ističem zato što u ovom vremenu vlastodržačke ideologizacije unutar države, a onda i blokovskog antagonizma, Vaš stav predstavlja obrazac tolerancije različitih mišljenja i opredjeljenja. A toje, po mom dubokom uvjerenju, ne samo jediniput spoznaje, koegzistencije i pomirenja, nego i samog spasa Ijudskog roda. Mišljenja, pogotovu političke prirode, ne dotiču se nikada suštinskih stvari. Pogrešno je suditi o čovjeku na osnovu njegovih mišljenja. Političar je onaj koji mnogo obećava.
Rekli ste negdje da sport i politika favorizuju nacionalizam.
Da. Sada su filozofija i literatura pomalo zaboravljene terne. Ljudi se radije interesuju za politiku i sport. A i pisci su angažovani. To znači da stavljaju politiku u prvi plan, pa tek posle literaturu. I sport i politika pothranjuju nacionalizam koji je najveće zlo. I jedno i drugo su frivolni, tašti, ali politika je mnogo opasnija. Žao mi je što je tako, ali moje žaljenje je beskorisno. Ne mogu da promijenim tok istorije ni evolucije. Što može da učini jedna individua? Skoro ništa, a opet samo su individue važne. To je paradoks. Društvo, država to je nešto apstraktno i pomalo bezlično.
Nije li sveopšta današnja politička, ekonomska, ideološka i religijska podijeljenost u svijetu u stvari nametnuta narodima i protivna čovjekovom interesu i njegovoj prirodi, ako prihvatimo tezu da su svi ljudi braća?
Sve to razdvaja ljude, naročito politika. Ja sam pacifista. Ako bi izbio treći svjetski rat, uništio bi čovječanstvo. Rat je zao, to je organizovano ubistvo, izgovor i opravdanje za ubistva i zločine. Danas je svako nacionalista. Svako se interesuje za svoje razlike, a ne za zajedničke afinitete. Čak i kod nas, koji smo mlada zemlja po istoriji, i kod nas se insistira na mizernim razlikama. Pridavanje tolike važnosti mjestu gdje smo rođeni je zlo našeg vremena. Umjesto da slijedi ideal koji su propovijedali stoičari antike i koji su za sebe govorili da su kosmopoliti, drugim riječima, gradani svijeta.
Ja mnogo patim kad je negdje rat, kao uostalom i svi ljudi, izuzev neznalica koji samo znaju da mrze. Meni je nemoguće da mrzim, jer me to suviše košta. Ja ne volim neku zemlju protiv neke druge. Treba voljeti sve zemlje. Kad bismo ratovali sa Francuskom, ne znači da bis-mo bili Montenjevi neprijatelji.
Vi mnogo volite Oskara Vajlda, šta je to što izuzetno cijenite kod njega ?
To je bio čovjek izvanrednog talenta, bez ikakve sumnje. Vrlo oštrouman i uvijek s osmijehom na usnama. Bio je vrlo obrazovan i poznavao je mnoge jezike medu kojima grčki i latinski. Ali krio je to obrazovanje na vrlo elegantan način. U njegovom djelu ima vrlo dubokih misli, kao ova: »Čovjek je u svakom trenutku svog života sve ono što je bio i što će biti«. Stivenson je napisao da postoji jedna književna osobina bez koje su sve ostale nepotrebne, a to je šarm. A Vajld je to imao. I za mene je to fundamentalna stvar. Umro je 1900. godine, a ima se utisak kao da je ovog trenutka prestao da govori. Možda je upravo kriterijum svega što je dobro: biti skorašnji, sadašnji.
A šta mislite o njegovim pozorišnim komadima?
Oni spadaju u Vajdlova djela koja su odoljela vremenu. Na primjer: »Važno je zvati se Ernest«. U njemu nema one sentimentalnosti karakteristične za englesko pozorište njegovog doba i njegov komad je promijenio takvu klimu. To nije samo komedija nego pravi oblik sreće.
Upravo samje vidjela ovih dana i slažem se sa Vama. Znači da sam u pravu. Edgar Po me interesuje zbog Vaše svađe sa Kajoom i njenim razlozima.
Jeste, imao sam veliku polemiku sa Kajoom. Kasnije sam bio u Japanu i naučio sam da se u sličnim situacijama treba tako ponašati kao da je vaš oponent, a ne vi, u pravu. Samo, u doba svađe s Kajoom bio sam vrlo malo Japanac i tretirao sam ga malo grublje. Ja sam tvrdio da je Po izmislio kriminalistički rod, kao: »Dvostruko ubistvo u ulici Morg«, »Ukradeno pismo«, »Zlatni jelenak«. Po je izmislio i čovjekovu funkciju koja rješava zločin. I upravo u tim kratkim pričama njegovo djelo dostiže savršenstvo. On njima i duguje današnje mjesto u literaturi. Po je definisao taj rod teorijski i usavršio ga je u praksi. Ja sam uvijek mislio da je Edgar Po bio svjestan činjenice da kriminalistički rod spada u fantastiku. To me je i navelo da tvrdim da je kriminalistički roman rod fantastike. Po je najveći tvorac kriminalističke literature, njen neosporeni majstor, umjetnik.
A šta je Kajoa tvrdio ?
Da kriminalistički roman prethodi Pou, da su špijun ili činovnik iz doba Napoleona junaci koji pripadaju kriminalističkom rodu. Ali ja mislim da je to pogrešno i da kriminalistički rod nema veze s policijom. Činjenica da su postojali špijuni i policajci i pre Poa nema veze sa tim pitanjima i ovaj tip literature je stran toj vrsti hronike.
Znam da i Kiplinga obožavate. Hoćete li reći nešto o njemu i njegovom uticaju na Vas?
Kipling je jedan od najgenijalnijih pisaca svjetske literature. To je vrlo kompleksan pisac. Kipling je autentični stilista: njegovo pisanje doseže takav stepen savršenstva da se i poslije nebrojenih čitanja jedne priče iznenadimo otkrivši tek tada njeno pravo značenje. To se meni dogodilo sa pričom »Vrata stotine žalosti« koju sam pročitao sto puta i tek sam prilikom poslednjeg čitanja otkrio jedan detalj. Njegov dar za pričanje je izvanredan. On čini čuda sa rimom i metaforom, ali tako da mi to primamo kao da je sve to spontano: što je apsolutno nemoguće, nego je to rezultat ogromnog rada. Kipling u svojoj autobiografiji umanjuje značaj onog što je napisao.
Kao i Vi kad govorite o sebi.
Ne, ne. Ja sam u pravu kad govorim o sebi. Kipling je nepravedan prema sebi, i suviše skroman. On kaže da mu je sudbina dala karte u ruke i da je samo trebalo igrati. Ali sudbina dijeli karte svakome i, ako nismo Kipling, te su nam karte nekorisne. On je majstor svih pjesničkih formi. Oprobao je sve oblike i izmislio nove.
Na Kolež d' Fransu postavila sam Vam pitanje.
Bili ste prisutni! Moram vam priznati da sam imao strašnu tremu!
Pitanje je glasilo: koja je razlika između proznog i pjesničkog stvaranja. Vi ste odgovorili sledeće... ili je možda bolje da Vi sami ponovite?
Onda sam rekao da je pisanje proze teže od pisanja poezije, jer u poeziji možete da ponovite stih, što spada u vještinu te umjetnosti, dok u prozi sve treba izmisliti. Mislim da je proza teža. Dok se u poeziji čovjek prepusti, postoji izvjesna naivnost, a od proze se očekuje nešto drugo: inteligencija, duh. Danas bih rekao da je to u suštini isto, razlika je samo u formi. Možda je proza kompleksnija od stiha.
Vi kažete da nemate svoju estetiku?
Da, to je tačno. Jer svaki siže zahtijeva izvjesnu formu. Znači, svaki siže diktira svoju formu.
Koju vrstu lektire preporučujete budućem piscu ?
Otac mi je rekao da čitam samo knjige koje mi se sviđaju. Nikada nisam mislio na literaturu kao na neku prinudu i napor. Bio sam profesor književnosti na Univerzitetu u Buenos Ajeresu dvadeset godina. Tamo sam predavao ljubav prema literaturi.
Jednom ste rekli: »Mnogo sam čitao, a malo živio«.
Ne, ne, pošto je čitanje jedan oblik života. Kad sam to rekao pogriješio sam i sada se ispravljam. Kad čitamo i pišemo živimo intenzivnijim i bogatijim životom. Mislim da sam mnogo pisao. Ali ako je pisati mnogo neophodan uslov da bi ostalo i da bi se ostavilo nekoliko presudnih, kapitalnih linija - ne kajem se. Djelo jednog pisca je serija bilježaka da bi iz svega toga izvukao samo nekoliko definitivnih stranica. Treba raditi cio jedan život da bi ostala jedna bajka, jedna priča, stih ili fikcija.
Želio bih da ostavim jednu legendu vremenu, ali ne vjerujem da sam napisao fikciju dostojnu vremena. Moja jedina zasluga je možda što sam ponovio stare bajke.
Rekli ste: »Ne treba cijeniti drvo prema plodovima ni čovjeka prema djelima«. Hoćete li pojasniti?
Plodovi mogu da ogovaraju drvo isto kao što nas ogovaraju riječi i djela.
Prošle godine bila je poduža diskusija u našoj štampi o tomeda li je intervju vrsta književnog stvaranja.
Benedeto Kroče nas je učio da su književni rodovi samo korisne i vještačke konvencije.
Šta mislite o ovogodišnjoj Nobelovoj nagradi?
Mislim da je Markez izvanredan pisac i da je Švedska akademija napravila odličan izbor.
Imate li neku poruku za čitaoca kao odgovorna pitanje koje Vam nisam znala postaviti?
Želio bih da moje ime nestane, a da bajka ostane.
Živjeli ste kao gimnazijalac u Švajcarskoj za vrijeme prvog svjetskog rata. Da li ste slušali tada o ratu Srbije koja je bila povod za rat?
Naravno. Sjećam se Sarajeva; Austrija je htjela da austrijski oficiri uđu u srpsku armiju. Tražila je rat po svaku cijenu i postavila je ponižavajuće uslove Srbiji, koje srpska armija nije prihvatila i tako je rat počeo. Atentat je bio samo izgovor.
D' Omerson pretjeruje. Što se mene tiče, nisam se žrtvovao pišući. Pisao sam i volim da pišem. U tome nema ničeg patetičnog ni tragičnog. Slijedio sam i ispunio svoju sudbinu pisca. I to je sve. U tome nema ničeg teškog čak i sada kada sam slijep. Ne mogu da pišem svojom rukom od 1955, a ipak je ta sudbina prijatna i u svakom slučaju jedina moguća za mene. U mojim godinama ja ne mogu biti nešto drugo. Jedino i dalje učim strane jezike: švedski, islandski i stare anglosaksonske jezike, zato što mnogo volim etimologiju.
To znači da za Vas pisanje nije napor, kako se nekad žalioFlober, govoreći da je to za njega pravo »mučenje«?
Ne. Ja volim da pišem. Flober je to osjećao na izvjestan rejigiozan način. Nikad nisam osjetio to kao Flober koji je govorio da »ulazi u pakao kompozicije«. Što se mene tiče, ja nisam ušao u taj pakao. Ja to ne zovem paklom, jer je to za mene jedini mogući način života. Ja volim da pišem, samo sam bio mnogo lijen i nespretan. Ja nikada u životu nisam napisao pismo. To je bilo suviše teško za mene. Jedno pismo! Ali sam ipak napisao jedno dvadesetak tomova. To su priče, stihovi, klasične forme.
Iako ste književnu slavu stekli svojim pričama, Vi ističete da ste prije svega pjesnik. Kako onda objašnjavate cijela razdoblja svog stvaralaštva kada ste se udaljavali od poezije?
Da. Duže vrijeme nisam pisao pjesme, pa sam im se ponovo vratio. To su mi i prebacili. Ali ja toga nisam svjestan. To ne zavisi od mene. Ja pišem ono što mi samo dođe. Ja ne tražim sižee, već oni mene nađu. Tako sam pisao ono što je trebalo da pišem.
Šta Vam je bilo najteže prilikom pisanja ?
Ne treba da postoji teško i teže. A ako ima teškoća, onda ne treba pisati. Književno stvaranje treba da teče kao voda, kao ogromna rijeka, a ne kao neka mašina koju treba na silu pokretati.
Ima li trenutaka kad inspiracije stvarno nema i da li prisiljavate sebe na rad?
Ja pišem samo kad se pojavi inspiracija. Naravno, ima trenutaka kad je inspiracija izdašna, bogatija, ali to ne zavisi od mene. Možda bi trebalo pisati svakog dana, ali to nije moj slučaj, ja tako ne radim. Ja čekam da se inspiracija pojavi, a u međuvremenu pravim razne planove. Ne treba sebe prisiljavati. To je pogrešno. To treba samo po sebi da dođe.
Za vas je patnja izvor inspiracije, materijal za kreaciju ?
Svaki put kad sam pisao, osjetio sam neku emociju, emociju pred životom. I mislim da se ne može pisati bez emocije, bez strasti, bez patnje i osjećaja. Nesreća je bogatija od sreće, a poraz od pobjede. Sreća je sama svoj cilj, a nesreća treba da se pretvori u nešto drugo, u umjetničko djelo. U Odiseji se kaže da su bogovi dali nesreću ljudima da bi imali šta da opjevaju.
Rekli ste da »poezija rađa poeziju«.
Htio sam da kažem kako čitanje poezije može da bude izvor poezije. I književnost rađa književnost ili književnost rađa poeziju. Poezija se rađa iz govora. Poezija je nešto što mi fizički osjećamo i koju mi shvatamo i predajemo našim čulima. Ne slažem se sa Edgarom Poom da je pjesma intelektualna operacija. Pjesma naslućuje doživljeno iskustvo, prethodnu emociju koja nije samo intelektualna. Pjesma je upravo otkriće emocije. Pjesnik je pisar kojemu diktira neka nepoznata sila.
Koliki je dio Vašeg ličnog života ušao u Vašu literaturu ?
Sve može da postane materijal za umjetnost, cio život, svi elementi svijesti mogu da se upotrebe.
Vi ste prilično misteriozni i vrlo diskretni kad je riječ o Vašem životu.
Kad je neko pisac, on osjeća da, ako bi rekao stvari baš onako kako su se dogodile, onda to ne bi bila literatura. Ta iskustva treba da se pretvore u bajke, priče, stihove, metafore. Čak i kad pričam istinu o nečemu što se stvarno zbilo, ja pomalo izmijenim prilike, datum. To je literatura.
Izgleda kao da stilu ne pridajete mnogo važnosti?
Prije nego objavim nešto, ja napišem dvadeset, trideset verzija...
Da li je moguće!
Ne, ne. Pretjerujem. Napišem recimo, četiri, pet ili šest puta. Ali ja bih htio da to ne bude mnogo primjetno. Želio bih da čitalac ima utisak nonšalantnosti, ravnodušnosti, i da to ne izgleda suviše barokno i uobraženo. I ponekad, pošto ispravim jednu stranicu, ja namjerno ponovim neku riječ da bi to izgledalo pomalo nemarno. Ta je nemarnost namjerna. Ja se takođe trudim da čitalac ima utisak da taj čovjek što piše, piše bez mnogo truda i ne stara se da nađe rijetke riječi. Jer svi teže da iznenade, da začude.
Zašto ste prešli sa pjesama na priče ? Da li je to pod uticajem Edgara Poa, Kiplinga, Stivensona?
Ne, ne. Sad ću Vam reći. Proveo sam svoj život čitajući priče. Čitao sam Poa, Kiplinga... i smatrao sam se nedostojnim da pišem priče. Mislio sam: to je suviše za mene, to prevazilazi moje sposobnosti. I dugo sam se kolebao, a to je bila greška skromnosti. I najzad sam napisao jednu priču, legendu. Ljudi su rekli da to nije mnogo loše i tako sam počeo. Govorite li slovenske jezike?... Ruski?
Da, i ruski. Studirala sam ga na Sorboni.
Vous avez de la chance! Ja sam probao da učim ruski, ali toliko mi je bio težak! (Žali se jedan Borhes, koji govori barem petnaest jezika!) Ali sam čitao Tolstoja, Dostojevskog i rusku literaturu.
Pomenuvši Tolstoja i Dostojevskoga, podsjetili ste me na to da Vi ne volite psihološke i realističke romane ?
Mislim da ne volim roman uopšte.
Kao rod?
Da. Možda griješim, ali imam utisak da se tamo trpa mnogo toga da bi se ispunile stranice i stranice: te opisi, te mišljenja, te diskusije, dok priča, recimo Kiplingova, može biti od same suštine, kao i sonet. Svaka riječ je na svom mjestu, dok u romanu ima mnogo stvari, mnogo naroda, gusto naseljenog, što se mene tiče. Naročito ruski roman. U njemu ima trideset do četrdeset osoba. Zašto činiti napor kad čitanje treba da bude prijatno i blisko?
Rekli ste jednom: » Volio bih da napišem jednu priču u kojoj ne bi bilo naznačeno ni mjesto, ni vrijeme, ni osobna imena; tako bih se možda približio Kafkinoj tajni. «Znam da veoma volite Kafku i voljela bih da mi govorite o Vašem odnosu prema njemu.
Pisao sam priče imitirajući Kafku, ali sam primijetio da je to suviše očigledno. Napisao sam dvije priče po ugledu na njega da bih istjerao čini iz sebe. To su Vavilonska lutrija i Vavilonska biblioteka. Kad sam to pisao, pisao sam što sam bolje mogao da bih bio Kafka. Ali, naravno, nisam uspio. Kafka je vrlo veliki pisac.
U tekstu o Kafki rekli ste da kod njega sjedne strane, postoji zavisnost, a s druge - beskonačnost.
Beskrajnost je i u tome što ne liči ni na koga i što je samo on stvorio tu vrstu fabule svojstvene samo njemu.
Proučavali ste i zapadne filozofe: Šopenhauera i Kirkegorda, kao i filozofe Dalekog istoka. Je li i to doprinijelo Vašem djelu, a posebno Vama i Vašem stavu prema životu?
Ne znam da li sam nešto naučio i da li je koristilo mom djelu, ali sam naučio da se divim svijetu, da se oduševljavam. Jedna filozofija vredi samo onoliko koliko zadovoljava naš smisao za lijepo i saopštava nam da pisati jeste veliki razlog za postojanje i da je najveća vrijednost Knjiga, kao što je to rekao Malarme. Ja sam idealista i vjerujem da nema suštinske razlike između sna i jave, a mi smo tvorci naših snova.
Kompetentni poznavaoci Vašeg djela kažu da Vaš opus n-ma ničeg nacionalnog ni lokalnog, pa da biste zato mogli biti pisac svakog dijela svijeta. Koji je zapravo ključ da se dospije do uma i srca ljudi svakog tla ?
I ja bih želio to da znam. To je i za mene tajna. Ima jedna knjiga koja se zove Zlato, tajna i ključ. Ali ja nisam našao ključ, samo sam se igrao sa tajnom. Kada sam bio pozvan u Ameriku 1961. u Teksas, da predajem književnost, postavio sam sebi to pitanje i evo šta sam tada zaključio: star sam, Južnoamerikanac, slijep sam, iz daleke sam zemlje, manje-više poznate Argentine, upoređivali su me sa Homerom i Miltonom i zbog svega toga ja sam pomalo egzotičan. Eto, to je jedan od mogućih odgovora.
Za Vas je, na šta podsjeća naš jugoslovenski prevodilac Konstantinović, pročitano isto što i doživljeno, pa zato imate istovetan odnos i prema lektiri kao materijalu od koga se može napraviti nova literatura. Možete li reći nešto više o Vašem stavu da svi proizvodi duha pripadaju svim ljudima kao vazduh, zemlja i more? Vi znate dvadesetak jezika i poznati ste i kao prevodilac. Sada prevodite Magbeta. Šta dobar prevodilac treba da posjeduje?
Dobar prevodilac treba da prenese misao na svoj jezik.
Jedan francuski kritičar je rekao: »Pod Borhesovim perom literatura ulazi u jedan drugi svijet. Više se stvarno ne radi ni o Danteu, ni o Servantesu, ni o Kafki, ni Mišou; svi pisci čine jednog pisca - podsvijest«.
To ide u prilog ovog što sam upravo rekao.
Bilo bi nepravedno da se ne spomene i Vaš uticaj na druge pisce. Jedan kritičar je rekao da od 1925. godine, od prvih Vaših tekstova, niko više u Latinskoj Americi nije pisao kao prije, da su svi sadašnji pisci manje više Vaši sinovi. Mišel Fuko je priznao da ga je jedan Vaš tekst inspirisao da napiše »Riječi i stvari«.
Uzajamni uticaji su neizbježni i ja sam srećan ako je to tako. Uostalom, moj renome je uvijek bio tajna za mene.
Šta je književna nagrada:
To je dar piscu. Mene je poradovala i »Servantesova« nagrada koju sam podijelio sa Beketom, jer je to bio prvi pisac kojeg sam pročitao u životu. I sve druge nagrade su me radovale. Mislim da je to zaslužena čast kao, na primjer, Nobelova nagrada Raselu, Kamiju, Nerudi. Što se mene tiče, to je postala tradicija da se ne da Nobelova nagrada Borhesu. Vjerovao sam u tu nagradu, jer su me bili ubijedili da sam je zaslužio zbog dvije-tri stvari. To je pokazalo da sam bio glupo površan. No, koji čovjek u svom životu ne doživi podsmijeh!
Po svemu izgleda da su za Vas glavni kvaliteti pisca u formi? Evo nekoliko primjera Vaše poezije u kojima se vidi koliki ste majstor metafore:
»Oblaci ne marahu za nebo...« »Granama se drveće raspravljaše...« »Drveće se usplahirilo zbog vjetra...«
To sam pisao 1930, pa ne znam je li lijepo. Da. Mislim da je to najvažnije kod jednog pisca. Ako niste pravi pisac, Vi tada samo mislite na objavljivanje vaših knjiga, a ne na vaše knjige. A i vidite da nema novih ideja, znači: samo forma može da se mijenja. Ja mislim da sam otkrio negdje tri-četiri priče, a da sam se trudio cijelog svog života da ih ispričam što je moguće bolje, sa samo nekoliko varijacija. Odatle i značaj koji pridajem formi. Frazeologija i stil su različiti, ali »fakat« je uvijek isti.
Fokner kaže da »glavna osobina jednog umjetnika jeste da bude sposoban da objektivno ocijeni svoje djelo«. Hoćete li izreći još koji Vaš sud o sopstvenom djelu?
To je serija fragmenata. Ja mislim da je to »djelo« vrsta tipografske iluzije – ja nemam »djela«. To su tekstovi dosta kratki. Jedno djelo... ta riječ je suviše obimna. Ja sam uglavnom pisao fragmente i ljudima se to dopalo, a ja mislim da to što sam uradio nije toliko dobro. Ja sam jedan uljez.
Suviše ste skromni.
Ne. Samo sam lucidan.
Citiram Vas: »Umjetnost treba da bude kao ogledalo«.
Htio sam reći da umjetnost ne treba da bude nešto što iznenađuje, nešto začuđujuće, već kao neko tiho, mirno ogledalo. To sam htio da kažem, ali sam to napisao vrlo davno i nisam više siguran.
Rekli ste u Kolež da Frans da najviše volite Vašu knjigu »Pješčana knjiga«. Zašto baš nju?
Zato što je napisana bolje od drugih, u njoj nema ničeg baroknog. Stil je dosta miran, rječnik je vrlo jednostavan. Starao sam se da budem jednostavan, da ne iznenađujem čitaoca, nego da ga zainteresuje. A nije lako biti jednostavan!
Koji je najveći problem koji život postavlja pred čovjeka?
To je problem etike, moralni problem. Ja se staram da budem čovjek etike, ali ne uspijevam u tome.
Šta je najveći neprijatelj čovjekov?
Društvo, država, naravno. Ima naravno, režima koji su podnošljiviji od drugih.
Koji ljudski kvalitet posebno cijenite ?
Prijateljstvo i maštu. Ljudi bez mašte su nepodnošljivi. A mašta je ono što najviše nedostaje ovom dobu koje razjedinjuju nacionalizam i materijalizam. Prijateljstvo je vrlo važno u mojoj zemlji. U »Božanstvenoj komediji« sve one priče o nebu, paklu i čistilištu su u stvari hronika Danteovog i Vergilijevog prijateljstva.
Šta ne volite kod ljudi?
Mrzim ljude koji su suviše sigurni. Sigurnost je možda najveći ljudski nedostatak. Dogmatičari su njeni nosioci i opasni ljudi.
Kada bi bilo moguće, koju biste knjigu ponijeli sa sobom za vječnost?
Vrlo je nezgodno i teško izabrati samo jednu knjigu, ali ako bih morao da izaberem, onda bih uzeo Danteovu Božanstvenu komediju. Naravno, mislim s literarne tačke gledišta. Ali nema razloga da se izabere samo jedna knjiga.
Jednom ste potvrdili da se bolje sjećate knjige Vašeg djetinjstva nego ljudi i rekli ste: »Uvijek sam bio veći čitalac nego pisac...«
Možda sam osrednji pisac, ali sam dobar čitalac...
Ostavimo li po strani skromnost ovog iskaza, sve to potvrđuje da Vi bezmalo pridajete jednako značenje životnoj zbilji i literaturi, odnosno, svemu onome što predstavlja duhovno blago čovjeka. Željela bih da Vas ovo podstakne na još koju opservaciju o značenju literature i umjetnosti u čovjekovom životu.
Ali i životna zbilja je stvorena od literature. Jedna knjiga je događaj i realnost kao što je Njujork realnost. Jedan sonet je takoder stvarnost. U sadašnje vrijeme pravi se greška što se literatura posmatra sa istorijske tačke gledišta i predaje se sa datumima i osobnim imenima. Na knjigu bi trebalo gledati kao na celishodnost za sreću i zadovoljstvo, a ne kao na neprijatnosti. Tužno je lišiti se literature. Postoje i druge umjetnosti, ali ja kad mislim na umjetnost ja mislim na literaturu. Volim i filozofiju i metafiziku. Mnogo volim da čitam i proveo sam život u čitanju.
Šta je zajedničko svim umjetnostima ?
Ja mislim da je to ljepota. Ali ja ne znam da li književna ljepota liči na muzičku ljepotu. Možda je najvažnije to da se osjeti da je umjetničko djelo iskreno, a ne nešto isfabrikovano i da literatura ne bude samo jednostavna igra riječi, već nešto iskreno, kao san. Ali, snivač, dok sanja, treba iskreno da sanja i (dok sanja treba) da vjeruje u stvarnost sna, znajući istovremeno da je to san.
Vi odbijate svaku političku, ideološku i religijsku poslušnost. Vi želite da budete »samo« pisac.
Ja ne pripadam nijednoj partiji. U mojoj zemlji ljudi su truli od politike. Želio bih da živim u nekoj zemlji gdje ne bi bilo ni carine, ni uniforme, ni zastave, ni kasarni, ni crkava u svijetu, gdje ne postoje razlike među zemljama, gdje je pasoš nepoznat, gdje ne postoji nepovjerenje. Ali znam da je to iluzija u naše vrijeme. Ja mrzim sve izme. Svaki sistem je prevara. Želio bih da budem Švajcarac, građanin te fiktivne zemlje u kojoj je nepoznato ime predsednika. (Borhes je na kraju i otišao u Švajcarsku gdje je i umro.)
»Pijesak neprestano pada i to je njegov vječiti zakon, ali sa pijeskom odlazi i naš život«, kažete Vi. Hoćete li mi reći nešto o simbolu pijeska ?
Pijesak je simbol vremena. Život je pijesak koji ne zadržava nikakav otisak i koji nema ni početka ni kraja, to je samo jedan niz. Vrijeme je fundamentalni problem egzistencije. Vrijeme je neprekidnost.
Postojati znači biti vrijeme, mi sami smo vrijeme. Naša svijest neprestano prelazi iz jednog stanja u drugo, i to je vrijeme. Heraklit je rekao: »Ne možemo ući dva puta u istu rijeku«. Jer voda teče i nikad ne miruje, a s druge strane - što izaziva u nama neki sveti užas - i mi sami smo rijeka, rijeka koja se stalno mijenja: i mi takođe tečemo. Vrijeme je materija od koje smo sačinjeni: vrijeme življenja, vrijeme sreće i očajanja, vrijeme rađanja i smrti. Vrijeme je biće, jer vrijeme gradi i razgrađuje čovjeka. Vrijeme je suština čovjeka. Platon je pokušao da riješi problem vremena stvorivši jedan od najljepših ljudskih izuma. Govorim o ljudskom izumu, jer nisam pobožan, a religija bi dala drugu definiciju.
Šta je za Vas vječnost?
To je zbir naših juče i svih svjesnih ljudskih bića. Vječnost je prošlost za koju niko ne zna kad je počela. Ali vječnost je i sva sadašnjost. Sadašnji trenutak sve nas sadrži, i sve gradove, i sve svjetove, i sve prostore.
Vječnost je takode i budućnost, budućnost koja još nije stvorena, ali koja postoji, koja počinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaže da je vrijeme pokretna slika vječnosti. Vječnost nam dozvoljava da živimo na sukcesivan način: sate, noći i dane, godine. Imamo pamćenje, sadašnje osjećaje, pa onda imamo budućnost, čiji oblik još ne znamo, ali je predosjećamo ili se nje plašimo. Sve, apsolutno sve nam je dato po redu, mudro, jer kad bi nam sve bilo dato odjednom – ljudsko biće ne bi izdržalo taj strašni teret, teret bića cijele vasione. Cjelina bića za nas je nemoguća. Šopenhauer kaže da je, srećom za nas, naš život podijeljen na dane i noći koje san prekida? Bez sna, život bi bio nepodnošljiv i ne bismo bili gospodari zadovoljstva...
U poznatoj knjizi Ričarda Bergina »Razgovori sa Borhesom«, na mjestu gdje raspravljate o Filozofima, izrekli ste jednu misao koja meje oduševila: »Smatram daje Unamuno vrlo važan pisac ali se ne slažem sa njim«. Sličnu opasku imate i o Sartru. Ovo ističem zato što u ovom vremenu vlastodržačke ideologizacije unutar države, a onda i blokovskog antagonizma, Vaš stav predstavlja obrazac tolerancije različitih mišljenja i opredjeljenja. A toje, po mom dubokom uvjerenju, ne samo jediniput spoznaje, koegzistencije i pomirenja, nego i samog spasa Ijudskog roda. Mišljenja, pogotovu političke prirode, ne dotiču se nikada suštinskih stvari. Pogrešno je suditi o čovjeku na osnovu njegovih mišljenja. Političar je onaj koji mnogo obećava.
Rekli ste negdje da sport i politika favorizuju nacionalizam.
Da. Sada su filozofija i literatura pomalo zaboravljene terne. Ljudi se radije interesuju za politiku i sport. A i pisci su angažovani. To znači da stavljaju politiku u prvi plan, pa tek posle literaturu. I sport i politika pothranjuju nacionalizam koji je najveće zlo. I jedno i drugo su frivolni, tašti, ali politika je mnogo opasnija. Žao mi je što je tako, ali moje žaljenje je beskorisno. Ne mogu da promijenim tok istorije ni evolucije. Što može da učini jedna individua? Skoro ništa, a opet samo su individue važne. To je paradoks. Društvo, država to je nešto apstraktno i pomalo bezlično.
Nije li sveopšta današnja politička, ekonomska, ideološka i religijska podijeljenost u svijetu u stvari nametnuta narodima i protivna čovjekovom interesu i njegovoj prirodi, ako prihvatimo tezu da su svi ljudi braća?
Sve to razdvaja ljude, naročito politika. Ja sam pacifista. Ako bi izbio treći svjetski rat, uništio bi čovječanstvo. Rat je zao, to je organizovano ubistvo, izgovor i opravdanje za ubistva i zločine. Danas je svako nacionalista. Svako se interesuje za svoje razlike, a ne za zajedničke afinitete. Čak i kod nas, koji smo mlada zemlja po istoriji, i kod nas se insistira na mizernim razlikama. Pridavanje tolike važnosti mjestu gdje smo rođeni je zlo našeg vremena. Umjesto da slijedi ideal koji su propovijedali stoičari antike i koji su za sebe govorili da su kosmopoliti, drugim riječima, gradani svijeta.
Ja mnogo patim kad je negdje rat, kao uostalom i svi ljudi, izuzev neznalica koji samo znaju da mrze. Meni je nemoguće da mrzim, jer me to suviše košta. Ja ne volim neku zemlju protiv neke druge. Treba voljeti sve zemlje. Kad bismo ratovali sa Francuskom, ne znači da bis-mo bili Montenjevi neprijatelji.
Vi mnogo volite Oskara Vajlda, šta je to što izuzetno cijenite kod njega ?
To je bio čovjek izvanrednog talenta, bez ikakve sumnje. Vrlo oštrouman i uvijek s osmijehom na usnama. Bio je vrlo obrazovan i poznavao je mnoge jezike medu kojima grčki i latinski. Ali krio je to obrazovanje na vrlo elegantan način. U njegovom djelu ima vrlo dubokih misli, kao ova: »Čovjek je u svakom trenutku svog života sve ono što je bio i što će biti«. Stivenson je napisao da postoji jedna književna osobina bez koje su sve ostale nepotrebne, a to je šarm. A Vajld je to imao. I za mene je to fundamentalna stvar. Umro je 1900. godine, a ima se utisak kao da je ovog trenutka prestao da govori. Možda je upravo kriterijum svega što je dobro: biti skorašnji, sadašnji.
A šta mislite o njegovim pozorišnim komadima?
Oni spadaju u Vajdlova djela koja su odoljela vremenu. Na primjer: »Važno je zvati se Ernest«. U njemu nema one sentimentalnosti karakteristične za englesko pozorište njegovog doba i njegov komad je promijenio takvu klimu. To nije samo komedija nego pravi oblik sreće.
Upravo samje vidjela ovih dana i slažem se sa Vama. Znači da sam u pravu. Edgar Po me interesuje zbog Vaše svađe sa Kajoom i njenim razlozima.
Jeste, imao sam veliku polemiku sa Kajoom. Kasnije sam bio u Japanu i naučio sam da se u sličnim situacijama treba tako ponašati kao da je vaš oponent, a ne vi, u pravu. Samo, u doba svađe s Kajoom bio sam vrlo malo Japanac i tretirao sam ga malo grublje. Ja sam tvrdio da je Po izmislio kriminalistički rod, kao: »Dvostruko ubistvo u ulici Morg«, »Ukradeno pismo«, »Zlatni jelenak«. Po je izmislio i čovjekovu funkciju koja rješava zločin. I upravo u tim kratkim pričama njegovo djelo dostiže savršenstvo. On njima i duguje današnje mjesto u literaturi. Po je definisao taj rod teorijski i usavršio ga je u praksi. Ja sam uvijek mislio da je Edgar Po bio svjestan činjenice da kriminalistički rod spada u fantastiku. To me je i navelo da tvrdim da je kriminalistički roman rod fantastike. Po je najveći tvorac kriminalističke literature, njen neosporeni majstor, umjetnik.
A šta je Kajoa tvrdio ?
Da kriminalistički roman prethodi Pou, da su špijun ili činovnik iz doba Napoleona junaci koji pripadaju kriminalističkom rodu. Ali ja mislim da je to pogrešno i da kriminalistički rod nema veze s policijom. Činjenica da su postojali špijuni i policajci i pre Poa nema veze sa tim pitanjima i ovaj tip literature je stran toj vrsti hronike.
Znam da i Kiplinga obožavate. Hoćete li reći nešto o njemu i njegovom uticaju na Vas?
Kipling je jedan od najgenijalnijih pisaca svjetske literature. To je vrlo kompleksan pisac. Kipling je autentični stilista: njegovo pisanje doseže takav stepen savršenstva da se i poslije nebrojenih čitanja jedne priče iznenadimo otkrivši tek tada njeno pravo značenje. To se meni dogodilo sa pričom »Vrata stotine žalosti« koju sam pročitao sto puta i tek sam prilikom poslednjeg čitanja otkrio jedan detalj. Njegov dar za pričanje je izvanredan. On čini čuda sa rimom i metaforom, ali tako da mi to primamo kao da je sve to spontano: što je apsolutno nemoguće, nego je to rezultat ogromnog rada. Kipling u svojoj autobiografiji umanjuje značaj onog što je napisao.
Kao i Vi kad govorite o sebi.
Ne, ne. Ja sam u pravu kad govorim o sebi. Kipling je nepravedan prema sebi, i suviše skroman. On kaže da mu je sudbina dala karte u ruke i da je samo trebalo igrati. Ali sudbina dijeli karte svakome i, ako nismo Kipling, te su nam karte nekorisne. On je majstor svih pjesničkih formi. Oprobao je sve oblike i izmislio nove.
Na Kolež d' Fransu postavila sam Vam pitanje.
Bili ste prisutni! Moram vam priznati da sam imao strašnu tremu!
Pitanje je glasilo: koja je razlika između proznog i pjesničkog stvaranja. Vi ste odgovorili sledeće... ili je možda bolje da Vi sami ponovite?
Onda sam rekao da je pisanje proze teže od pisanja poezije, jer u poeziji možete da ponovite stih, što spada u vještinu te umjetnosti, dok u prozi sve treba izmisliti. Mislim da je proza teža. Dok se u poeziji čovjek prepusti, postoji izvjesna naivnost, a od proze se očekuje nešto drugo: inteligencija, duh. Danas bih rekao da je to u suštini isto, razlika je samo u formi. Možda je proza kompleksnija od stiha.
Vi kažete da nemate svoju estetiku?
Da, to je tačno. Jer svaki siže zahtijeva izvjesnu formu. Znači, svaki siže diktira svoju formu.
Koju vrstu lektire preporučujete budućem piscu ?
Otac mi je rekao da čitam samo knjige koje mi se sviđaju. Nikada nisam mislio na literaturu kao na neku prinudu i napor. Bio sam profesor književnosti na Univerzitetu u Buenos Ajeresu dvadeset godina. Tamo sam predavao ljubav prema literaturi.
Jednom ste rekli: »Mnogo sam čitao, a malo živio«.
Ne, ne, pošto je čitanje jedan oblik života. Kad sam to rekao pogriješio sam i sada se ispravljam. Kad čitamo i pišemo živimo intenzivnijim i bogatijim životom. Mislim da sam mnogo pisao. Ali ako je pisati mnogo neophodan uslov da bi ostalo i da bi se ostavilo nekoliko presudnih, kapitalnih linija - ne kajem se. Djelo jednog pisca je serija bilježaka da bi iz svega toga izvukao samo nekoliko definitivnih stranica. Treba raditi cio jedan život da bi ostala jedna bajka, jedna priča, stih ili fikcija.
Želio bih da ostavim jednu legendu vremenu, ali ne vjerujem da sam napisao fikciju dostojnu vremena. Moja jedina zasluga je možda što sam ponovio stare bajke.
Rekli ste: »Ne treba cijeniti drvo prema plodovima ni čovjeka prema djelima«. Hoćete li pojasniti?
Plodovi mogu da ogovaraju drvo isto kao što nas ogovaraju riječi i djela.
Prošle godine bila je poduža diskusija u našoj štampi o tomeda li je intervju vrsta književnog stvaranja.
Benedeto Kroče nas je učio da su književni rodovi samo korisne i vještačke konvencije.
Šta mislite o ovogodišnjoj Nobelovoj nagradi?
Mislim da je Markez izvanredan pisac i da je Švedska akademija napravila odličan izbor.
Imate li neku poruku za čitaoca kao odgovorna pitanje koje Vam nisam znala postaviti?
Želio bih da moje ime nestane, a da bajka ostane.
Živjeli ste kao gimnazijalac u Švajcarskoj za vrijeme prvog svjetskog rata. Da li ste slušali tada o ratu Srbije koja je bila povod za rat?
Naravno. Sjećam se Sarajeva; Austrija je htjela da austrijski oficiri uđu u srpsku armiju. Tražila je rat po svaku cijenu i postavila je ponižavajuće uslove Srbiji, koje srpska armija nije prihvatila i tako je rat počeo. Atentat je bio samo izgovor.
Нема коментара:
Постави коментар